utorak, 06.11.2007.
Hipotireoza
Definicija
Hipotireoza je stanje kod kojeg štitna žlijezda ne proizvodi dovoljno hormona. Radi se o najčešćem poremećaju rada štitnjače. U većini slučajeva poremećaj je unutar same štitne žlijezde i tada se stanje naziva primarna hipotireoza. Određeni lijekovi i bolesti mogu poremetiti funkciju štitnjače. Ironično, hipotireoza može nastati nakon liječenja hipertireoze (stanje karakterizirano viskom hormona štitnjače u tijelu) npr. nakon odstranjenja štitnjače ili liječenja radioaktivnim jodom. Hipotireoza može nastati i zbog poremećaja nadzornih mehanizama štitnjače u žlijezdi hipofizi i hipotalamusu (dio mozga koji kontrolira hipofizu). Nekoć se hipotireoza dijagnosticirala tek nakon što je bila prisutna dugo vremena. Danas se može otkriti jednostavnim krvnim testovima u ranom stadiju. Problemi sa štitnjačom i prisutnost antitijela usmjerenih protiv štitnjače češći su kod žena i povećavaju se s dobi.
Nazivlje
Latinski naziv: Hipothyreosis
Engleski naziv: Hypothyroidism
Štitasta žlijezda
Štitnjača, glandula thyroidea, neparna je žlijezda smještena u donjem dijelu vrata. Teška je 20-40 g, ima dva režnja povezana središnjim suženim dijelom što joj daje oblik slova H. Normalna je funkcija štitnjače stvaranje i izlučivanje hormona u krv što je čini žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem (endokrina žlijezda). Ti se hormoni nazivaju jodtironini i od ukupne količine izlučenih hormona 90% čini tiroksin ili T4, 10% trijodtironin ili T3, a manje od 1% čini reverzni trijodtironin ili rT3. Najodgovornija molekula za djelovanje hormona štitaste žlijezde i hormon s najvećim biološkim djelovanjem je T3. Na periferiji se T4 pretvara u T3. Sastavni dio ovih hormona je jod.
Ovi hormoni imaju važnu ulogu u regulaciji metabolizma: povećavaju bazalnu potrošnju kisika i stvaranje topline, povećavaju sintezu bjelančevina, povećavaju minutni volumen srca, ubrzavaju razgradnju kolesterola i smanjuju njegovu količinu u tijelu, povećavaju metaboličko odstranjivanje steroidnih hormona, vitamina B i mnogih lijekova.
Drugi glavni učinak hormona štitaste žlijezde odnosi se na rast i sazrijevanje. Kod ljudi potiču okoštavanje, rast kosti u dužinu, potiču stvaranje hormona rasta, sudjeluju u razvoju središnjeg živčanog sustava. Potiču budnost, žustrost, reagiranje na različite podražaje, osjet sluha, osjećaj gladi, pamćenje i sposobnost učenja. Normalan osjećajni život također ovisi o primjerenoj dostupnosti ovih hormona. Važnu ulogu imaju i u razmnožavanju i reproduktivnim funkcijama muškarca i žene, održavanju normalne trudnoće itd.
Mnogobrojni biološki učinci hormona štitne žlijezde lako objašnjavaju brojne simptome koji se javljaju prilikom poremećaja njihove normalne koncentracije.
Podjela
Hipotireoza se dijeli na primarnu, sekundarnu i tercijarnu. Primarna hipotireoza nastaje kad poremećaj u samoj štitnjači uzrokuje smanjenje proizvodnje hormona; sekundarna nastaje kod poremećaja u žlijezdi hipofizi kad manjka TSH, hormon koji stimulira štitnjaču. Tercijarna hipotireoza nastaje kod poremećaja u hipotalamusu, dijelu mozga koji regulira hipofizu i otpusta TRH (thyreotropin releasing hormone). TRH potiče otpuštanje TSH u hipofizi. TSH stimulira proizvodnju hormona u štitnjači. Hipotireoza, dakle, može nastati uslijed poremećaja u žlijezdi ili poremećaja nadzornih mehanizama u višim strukturama mozga.
Kretenizam je naziv za mentalnu retardaciju kod djece s neliječenom hipotireozom. Miksedemska koma je poremećaj svijesti koji može nastati kod teške hipotireoze.
Subklinička hipotireoza je stanje kod kojeg se laboratorijski može dokazati manjak hormona štitnjače, ali osoba nema simptoma.
Uzrok
Hipotireoza se općenito može opisati kao usporavanje tjelesne i mentalne funkcije. Može nastati zbog niza uzroka na relaciji hipotalamus-hipofiza-štitnjača. Važno je otkriti uzrok bolesti zbog slijedećih razloga:
- može se raditi o prolaznom poremećaju koji zahtjeva kratkotrajnu terapiju ili ona uopće nije potrebna, npr. kod osoba sa subakutnim limfocitnim tiroiditisom ili tiroiditisom (upala štitnjače) nakon poroda
- može biti uzrokovana lijekom kao sto je litij ili lijekovima koji sadrže jod te nestati nakon prestanka uzimanja lijeka
- može biti prvi ili jedini znak bolesti hipofize ili hipotalamusa
Primarna hipotireoza
Poremećaj nastaje u samoj žlijezdi; odlikuje se niskim razinama T3 i T4 zbog čega nastaje kompenzatorno povećanje TSH. Stoga nalaz niskog T4 i visokog TSH potvrđuje hipotireozu i ukazuje na primarni tip. Razlikujemo dva tipa primarne hipotireoze: subklinički i manifestni.
Subklinička hipotireoza definira se visokom razinom TSH i normalnom razinom T4 i T3. Ovaj nalaz ukazuje na veliku osjetljivost TSH na vrlo malo smanjenje funkcije štitnjače. Ovi pacijenti imaju svega nekoliko ili uopće nemaju simptoma.
Manifestna hipotireoza definira se viskom razinom TSH i niskom razinom T4. Većina ovih bolesnika imaju simptome i znakove hipotireoze.
Subkliničku i manifestnu hipotireozu mogu uzrokovati:
Kronični autoimuni (Hashimotov) tiroiditis - nastaje zbog oštećenja štitnjače imunoloskim stanicama i antitijelima (autoimuna bolest kod koje poremećaj obrambenog sustava tijela uzrokuje napadanje vlastitog tkiva). Može se očitovati porastom žlijezde (guša) ili njenim smanjenjem (atrofija). Mjerenjem razine antitijela kod ovih se pacijenata može predvidjeti nastup manifestne bolesti. Bolest je obično (ne uvijek) doživotna. Javlja se češće kod žena, osobito starije dobi. Ova je bolest najčešći uzrok hipotireoze u djece; kod osoba s Turnerovim sindromom se učestalije javlja. Bolesnik ili članovi obitelji često imaju druge autoimune bolesti kao sto je adrenalna insuficijencija (nedostatan rad nadbubrežne žlijezde) i dijabetes ovisan o inzulinu. Dokazana je povezanost između pušenja cigareta i pojave hipotireoze kod pacijenata s ovom bolesti.
Jatrogena bolest - kirurško odstranjenje štitnjače, liječenje radioaktivnim jodom i vanjska terapija zračenjem poznati su uzroci hipotireoze. Nakon potpunog odstranjenja štitnjače hipotireoza nastaje za dva do četiri tjedna. Nastup nakon djelomičnog odstranjenja kod bolesnika s Gravesovom bolešću je varijabilan. Kod većine bolesnika nastaje unutar prve godine nakon zahvata. Terapija Gravesove bolesti radioaktivnim jodom može uzrokovati hipotireozu mjesecima i godinama nakon liječenja. Vanjsko zračenje vrata (doze od 25 Gy /2500 rad/ ili vise) može uzrokovati hipotireozu. Učinak je ovisan o dozi zračenja; mnogi pacijenti imaju subkliničku hipotireozu nekoliko godina prije nastupa manifestne bolesti. Destruktivan efekt primijećen je i nakon zračenja cijelog tijela te nakon radijacijske terapije bolesnika s tumorima glave i vrata.
Jod - i manjak i višak joda mogu uzrokovati hipotireozu. Manjak joda je najčešći uzrok hipotireoze (i gušavosti) širom svijeta, osobito populacije koja živi u planinskim područjima. Visak jodida također može uzrokovati hipotireozu jer sprječava organifikaciju joda te stvaranje T3 i T4 (Wolff-Chaikoffljev efekt). Zdravim osobama se to ne događa već onima s poremećajem štitnjače kao što su pacijenti s kroničnim autoimunim tiroiditisom, nakon djelomičnog odstranjenja žlijezde, terapije radioaktivnim jodom ili subakutnim tiroiditisom bilo kojeg tipa. Višak joda može se unijeti u tijelo različitim tonicima, lijekovima za kašalj, prehrambenim pripravcima, jodnim pripravcima primijenjenim na kožu ili vaginu, lijekovima kao što je amiodaron te radiološkim kontrastnim sredstvima.
Lijekovi - terapija kojom se smanjuje funkcija štitnjače kod hipertireoze (metimazol, propiltiouracil) mogu uzrokovati hipotireozu, kao i niz drugih: litij karbonat, amiodaron, interferon alfa, interleukin-2. Bolesnici koji uzimaju nadomjesno T4 liječenje mogu ponovno postati hipotiroidni ako uz T4 uzimaju slijedeće lijekove koji smanjuju njegovo iskorištavanje: kolestiramin, soli željeza, fenitoin, karbamazepin.
Infiltrativne bolesti - fibrozna upala štitnjače (Reidelov tiroiditis), hemokromatoza, sklerodermija, leukemija, amiloidna guša, sarkoidoza, infekcija žlijezde s Mycobacterium tuberculosis i Pneumocystis carinii te cistinoza rijetki su, ali mogući, uzroci hipotireoze.
srijeda, 31.10.2007.
Tuberkuloza
Uvod
Tuberkuloza (TBC) je od davnina znana bolest koja je i danas jedna od najozbiljnijih i najraširenijih zaraznih bolesti. 1990. godine, Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je kako je 1,7 milijardi ljudi prokuženo Mycobacterium tuberculosis (tuberkulin pozitivni), od čega je kod 8 milijuna ljudi bolest aktivna. Velika većina slučajeva aktivne bolesti se nalazi u zemljama u razvoju, a 2,9 milijuna ljudi godišnje umire od ove bolesti.
Što je to?
TBC je zarazna bakterijska infekcija uzrokovana Mycobacterium tuberculosis. Najčešća je primarna tuberkuloza pluća. Infekcija može zahvatiti i druge organe.
Opis bolesti
Bacil tuberkuloze naziva se još i Kochov bacil prema znanstveniku koji je prvi otkrio i izolirao ovu bakteriju 1882. godine. U zemljama u razvoju predstavlja najčešći uzrok smrti.
Danas je etiopatogeneza (uzrok i razvoj) bolesti dobro razjašnjena, iako su promjene u prevalenciji i osjetljivosti populacije u velikoj mjeri promijenile klasične oblike pojavnosti ove bolesti. Tuberkuloza se obično razvija nakon udisanja sitnih kapljica, koje u zrak dospijevaju kašljanjem ili kihanjem osobe zaražene Mycobacterium tuberculosis. Udahnuti bacili tuberkuloze najčešće se smještaju u donjim dijelovima pluća, te je to uobičajeno mjesto primarne infekcije. Tamo bacili bivaju "progutani" od strane alveolarnih makrofaga, posebne vrste stanica imunološkog sustava zaduženih za "čišćenje" pluća od svih stranih čestica (živih i neživih). Međutim, makrofagi nisu u stanju kontrolirati infekciju, koja napreduje tijekom tri do četiri tjedna, dok konačno aktivirani makrofagi i limfociti ne ograniče bacile unutar tzv. granuloma. Primarna infekcija je obično bez simptoma (asimptomatska).
Tijekom početnih nekoliko tjedana, bacili tuberkuloze mogu putem krvi i limfe biti preneseni, doslovce u bilo koji organ tijela. Ona tkiva i organi koji se odlikuju visokim zasićenjem (saturacijom) kisika osobito su pogodna za razmnožavanje ovih bakterija. To su prije svega gornji dijelovi pluća, mozak, kralješci, bubrezi i duge kosti. Mikobakterije su na izvornom mjestu infekcije, u donjim dijelovima pluća obično iskorijenjene (eradicirane), no na udaljenijim mjestima nalaze se, već spomenuti granulomi koji su prepuni živih bacila, i koji ostaju prikriveni sve do trenutka kada nastupaju povoljne okolnosti koje dovode do reaktivacije infekcije. U slučajevima kada imunološki odgovor organizma nije dostatan može doći do progresije primarne infekcije, i ponekad do rasapa po cijelom tijelu (milijarne tuberkuloze).
Plućna tuberkuloza razvija se kod manjeg broja ljudi čiji imunološki sustav ne uspijeva zaustaviti i uništiti primarnu infekciju. Bolest se može razviti unutar nekoliko tjedana od primarne infekcije, a mogu proći i godine prije nego li se razvije. Djeca, starije i imunokompromitirane osobe (primjerice, osobe s AIDS-om, bolesnici na kemoterapiji ili bolesnici nakon transplantacije koji uzimaju imunosupresivne lijekove) imaju veći rizik od brzog razvoja bolesti. Kod plućne TBC, proširenost bolesti može varirati, no bez učinkovite terapije bolest vrlo brzo napreduje.
Reaktivacija tuberkuloze posljedica je aktivacije mirujućih bacila u udaljenim mjestima. Ovakav tijek bolesti viđa se u 90% odraslih. Kada se reaktivacija odigrava u plućima, najčešće zahvaća vršne i stražnje dijelove gornjih režnjeva. Tipični rendgenski nalazi se još uvijek često viđaju.
Simptomi
blagi kašalj i malo povišena tjelesna temperatura,
umor,
gubitak težine,
krv u iskašljaju,
noćno znojenje.
Upala pluća
Što je to?
Upala pluća ili pneumonija je akutna infekcija plućnog tkiva uključujući alveolarne prostore i prostor između alveola, tzv. intersticij. Uzrokovana je jednim od brojnih mogućih uzročnika: bakterijama, virusima, gljivicama, a može nastati i udisanjem (aspiracijom) prašine, kemijskih iritansa, hrane ili povraćenog sadržaja.
Opis bolesti
Pluća su parni, spužvasti organi okruženi vlažnom membranom koju nazivamo poplućnica ili pleura. Prilikom udisanja, zrak se putem dvaju glavnih zračnih putova koje nazivamo bronhima, prenosi do pluća. U plućima se bronhi dalje dijele na sve manje i manje puteve, da bi postali milijun puta manji, te ih nazivamo bronhiolima. Bronhioli konačno završavaju kao nakupine sićušnih vrećica zraka koje nazivamo alveolama.
Tijekom svake faze procesa disanja, pluća su brojnim mehanizmima zaštićena od infekcije. Štoviše, svi smo mi svakodnevno izloženi brojnim bakterijama i virusima koji mogu uzrokovati upalu pluća, no naše tijelo sprječava ulazak mikroorganizama u pluća i tako sprječava razvoj bolesti. Ponekad, pogotovo ukoliko je oslabljena otpornost tijela, mikroorganizmi mogu proći pokraj obrambenih linija tijela.
Liječnici danas dijele pneumonije na tzv. tipične-bakterijske i atipične jer zahtijevaju različito liječenje. Bakterijske pneumonije najčešće uzrokuju sljedeće bakterije: pneumokok, Haemophilus influenzae i Moraxella catarrhalis. Atipične pneumonije uzrokuju bakterije kao Mycoplasma pneumoniae, Chlamydia pneumoniae, Legionella ali i respiratorni virusi. Mycoplasma pneumoniae je karakterističan uzročnik manjih (obiteljskih), srednjih (u dječjim kolektivima i u školama) i vrlo velikih (gradskih i regionalnih) epidemija atipičnih pneumonija. Velike se epidemije pojavljuju u dosta pravilnim vremenskim razmacima, svakih 4 do 6 godina. Epidemija obično počinje u jesen, razvija se postupno i traje više mjeseci, sve do proljeća. Tada obično obolijevaju školska djeca i mlađe odrasle osobe. Pneumonija je obično učestalija, a katkad i teža u dječaka nego u djevojčica.
Respiratorni su virusi vrlo česti uzročnici pneumonija u djece (osobito djece mlađe od pet godina).
Tko obolijeva?
Osobe starije od 65 godina imaju povećani rizik od upale pluća. U starijih ljudi pneumonija je osobito teška, a nerijetko i smrtonosna. Izrazito je povećan rizik obolijevanja s vrlo visokom stopom smrtnosti u starijih ljudi sa smještajem u gerijatrijskim ustanovama ili domovima. U starijih osoba postepeno slabe mehanizmi obrane od infekcija i često su opterećeni kroničnim bolestima kao što su: kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB), kronične bolesti srca, bubrega i jetre, ateroskleroza i dijabetes. U zimskim mjesecima često obolijevaju od gripe i drugih virusnih respiratornih infekcija koje nerijetko prethode upali pluća.
U rizičnu grupu također spadaju i vrlo mala djeca čiji obrambeni sustav nije u potpunosti razvijen.
Osobe koje imaju narušen obrambeni (imunološki) sustav kao posljedicu različitih bolesti poput AIDS-a, kronične srčane i plućne bolesti ili zbog odstranjene slezene također imaju veći rizik od obolijevanja, zatim osobe koje su na kemoterapiji ili na dugotrajnom imunosupresivnom liječenju. Pušenje oštećuje dišne puteve, a alkohol umanjuje obrambeni učinak leukocita (bijelih krvnih stanica) koje se bore protiv infekcije. Intravenski ovisnici o drogama mogu na mjestu injiciranja razviti infekciju, koja se krvlju može proširiti do pluća.
Poljoprivrednici i zaposlenici u određenim granama kemijske industrije mogu kao rezultat izloženosti određenim agensima razviti neke od rjeđih oblika upala pluća koje nazivamo profesionalnim pneumonijama. Zagađeni zrak ili otrovna isparavanja također mogu uzrokovati upalu pluća.
Simptomi
Tipični simptomi su kašalj, obično s iskašljajem (sputum), vrućica i ponekad bol u prsima. Obično se simptomi razvijaju tijekom nekoliko dana i ponekad su udruženi s upalom poplućnice (pleuritis).
Plućna embolija
Definicija
Plućna embolija je poremećaj koji nastaje iznenadnim nakupljanjem zgusnute krvi u pulmonarnoj arteriji s posljedičnom opstrukcijom dotoka krvi u plućno tkivo. Najčešći tip plućnog ugruška je tromb koji je obično potekao iz vene u nozi ili zdjelici. Jednom ispušteni u vensku cirkulaciju, ugrušci se proširuju u oba plućna krila u 65% slučajeva, u desno plućno krilo u 25%, te u lijevo plućno krilo u 10% slučajeva.
Donji dijelovi su zahvaćeni 4 puta češće nego gornji. Većina tromboembolusa nakuplja se u velikim ili srednjim pulmonarnim arterijama, a 35% ih dosegne manje arterije. Masni embolus, koji može nastati nakon frakture, te embolus amnionske tekućine rijetki su uzroci plućne embolije, a inače zahvaćaju plućnu mikrocirkulaciju (male žilice - arteriole, kapilare) što kod odraslih može uzrokovati respiratorni distresni sindrom (ARDS).
Klinička slika
Akutna plućna embolija je dinamičan proces - ugrušci se počinju razgrađivati odmah nakon što dospiju u pluća, no ipak masivna embolija može uzrokovati smrt unutar nekoliko minuta ili sati, prije nego što se zastoj u tkivu (infarkt plućnog tkiva) uspije i razviti. Rijetko, embolijski procesi ponavljaju se tokom mjeseci i godina, te uzrokuju napredujuću opstrukciju plućne arterije s kronično povećanim tlakom u plućima, sve teže disanje i posljedično oštećenje srca (plućno srce).
Klinički pokazatelji plućne embolije su nespecifični i promjenjivi su intezitetom i učestalošću, a u slučaju malih ugrušaka može proći i asimptomatski. Klinička slika razvije se iznenada u nekoliko minuta, a pri plućnom infarktu u nekoliko sati. Traje obično nekoliko dana, no s vremenom se pogoršava.
Embolija bez infarkta uzrokuje ostajanje bez daha. Ubrzano disanje je stalno prisutno, što se očituje specifičnim uočljivim izrazom lica.
Akutni bronhitis
Što je akutni bronhitis?
Akutna upala velikih dišnih putova (dušnika ili traheae i dušnica ili bronha). Upala prolazi sama od sebe uz potpuni oporavak i bez dugotrajnih posljedica.
Opis bolesti
Akutni bronhitis je najčešći zimi, obično nakon prehlade ili drugih virusnih infekcija grla ili nosa. Virusi najčešće uzrokuju bronhitis, a to su: adenovirusi, virusi influence, parainfluence, rinovirusi, respiracijski sincicijski virusi i drugi. U mladih osoba bronhitis mogu uzrokovati neke "atipične" bakterije Mycoplasma pneumoniaei Chlamydia pneumoniae kao i Bordetella pertusis uzročnik hripavca.
Nadražajni bronhitis mogu uzrokovati različite biljne i mineralne prašine, hlapljenje jakih kiselina, amonijaka, sredstava za čišćenje, zagađenje okoliša, te posebice duhanski i drugi dimovi.
Obično, dišni putovi proizvode oko 30 g sekreta dnevno. Sekret se ne skuplja jer ga tijelo neprekidno čisti trepetljikama koje se nalaze na površini sluznice dišnog sustava i potom iskašlje. Sluznica (mukoza) unutar velikih dišnih putova je otečena i crvena. Poremećena je zaštita trepetljika. Kada su bronhi upaljeni, mogu stvoriti velike količine sluzi koja ide prema gore kada kašljete. Bakterije mogu nastaniti ovako promijenjene bronhe i uzrokovati sekundarnu bakterijsku infekciju. Unutar bronha se nakuplja sluzavo-gnojni sadržaj. Kašalj je osnovni mehanizam izbacivanja bronhalnog sekreta.
Simptomi
Akutnom bronhitisu često prethodi hunjavica, zimica, slabost, malo povišena tjelesna temperatura, bol u leđima, mišićima i grlobolja. Kašalj je u početku suh, ali se već nakon nekoliko sati ili dana mogu pojaviti male količine gustoga, žilavog, žućkasto-sivog iskašljaja (sputuma). Poslije iskašljaj može postati obilniji, sluzav i gnojan. Jako gnojni iskašljaj upućuje na bakterijsku infekciju. Neki virusi, kao što je adenovirus, mogu oponašati bakterijsku infekciju (iskašljaj je gust i žut, a kašalj može trajati nekoliko tjedana).
Mala djeca često gutaju iskašljanu sluz tako da roditelji ne mogu znati boju iskašljaja. Neki bolesnici imaju žareću bol iza prsne kosti. Bol se tijekom kašljanja pojačava. Simptomi obično nestaju nakon 3 do 5 dana. Bolesnik može i dalje kašljati, čak i nekoliko tjedana. Bolesnici katkad mogu ostati bez zraka ako se začepe dišni putovi.
Bolesti dišnog sustava- kašalj
Kao fiziološka, obrambena funkcija kašalj je od životne važnosti za
normalno funkcioniranje dišnog sustava. S druge strane može biti
simptom različitih bolesti dišnog sustava.
Kao simptom različitih bolesti dišnog sustava, kašalj nam često predstavlja
nelagodu, ometa nas u dnevnim obavezama, može remetiti miran san i otežavati
odmor organizma. Naši dišni putevi svakodnevno se pročišćavaju od dima,
udahnutih čestica prašine i različitih mikroorganizama. Zakašljati nekoliko
puta dnevno fiziološki je i prirodno, no ukoliko kašalj postane češći
vjerojatno je znak iritacije ili simptom neke od bolesti dišnog sustava.
Kašalj je refleks
Kašalj je važan refleks kojim se dišni putevi čiste od stranih čestica,
nakupljene sluzi i mikroorganizama. Kao fiziološka, obrambena funkcija kašalj
je od životne važnosti za normalno funkcioniranje dišnog sustava. S druge
strane može biti simptom različitih bolesti dišnog sustava. Zato je prilikom
posjete liječniku važno detaljno opisati karakteristike kašlja. Obzirom na
trajanje, razlikujemo akutni od kroničnog kašlja. Akutni je obično posljedica
virusne ili bakterijske infekcije dišnih puteva i traje do 3 tjedna, a svaki
kašalj koji potraje duže kronične je prirode. Postoje dvije vrste kašlja: suh
(podražajan) i vlažan (produktivan) kojeg karakterizira izlučivanje prekomjerne
količine sluzi u dišnim putevima. Tijekom infekcije u dišnim putevima se stvara
povećana količina sekreta te su moguće poteškoće s iskašljavanjem i disanjem.
Suh kašalj obično nalazimo u početku respiracijske infekcije, a vlažan
(produktivan) kada se pojača sekrecija u dišnim putevima.
Više uzroka
Jedan od najčešćih uzroka kroničnog, dugotrajnog kašlja je pušenje i to ne samo
aktivno nego i pasivno. Upravo iz ovog razloga pušači bi trebali obratiti
pozornost na osobe u neposrednoj blizini koje ugrožavaju pasivnim pušenjem, a
osobito ukoliko se radi o dojenčadi ili maloj djeci. Među najčešće uzroke
kašlja u nepušača ubrajaju se: inhalacije raznih iritansa i alergena, astma,
upala sinusa, infekcije dišnih puteva i refluksni ezofagitis. Uporaba nekih
lijekova u terapijske svrhe može dovesti do kašlja kao neželjenog učinka lijeka
(npr. ACE inhibitori ili beta-blokatori indicirani za visoki krvni tlak i neke
srčane bolesti). Kao simptom, kašalj dominira u sljedećim stanjima: alergija
ili inhalacija iritansa iz okoline, bronhitis, astma, kronične opstruktivne
plućne bolesti (KOPB), prehlada, gripa i druge upale dišnih puteva, cistična
fibroza, emfizem, inhalacija stranih čestica, rak pluća, sindrom pertusisa...
Pod iskašljavanjem podrazumijevamo izbacivanje nagomilanog sekreta iz dišnih
puteva. Iskašljaj (sputum) može pokazivati određene kartakteristike i ukazivati
na određeni problem. Primjerice žućkasti, zelenkasti ili smećkasti sputum
obično ukazuje na bakterijsku infekciju, dok proziran, bjelkasti ili vodenasti
može biti znak za virusno oboljenje, alergiju ili prisutnost nekog iritansa.
Obzirom na mnoge moguće uzroke kašlja kao simptoma, u dijagnostičkom postupku
liječnik će Vas pregledati i postaviti niz pitanja tj. uzeti će detaljnu
anamnezu. Podaci o okolišu u kojem većinom boravite, a zbog saznanja o
kvaliteti zraka u istom, kao i podatak jeste li pušač ili ne, od dodatne su
pomoći u postavljanju pravilne dijagnoze. Ponekad je potreban bakteriološki
pregled iskašljaja, ultrazvuk, bronhoskopija ili druge dijagnostičke metode o
provođenju kojih odlučuje isključivo liječnik, a sve u cilju postavljanja što
točnije dijagnoze i određivanja učinkovite terapije.
Antitusik ili ekspektorans
Liječenje kašlja treba početi mjerama kao što su: optimalna mikroklima,
prestanak pušenja, pravilno ponašanje bolesnika, inhalacije, topli napitci u
većoj količini te uvođenje lijekova, ukoliko je potrebno. Već prije spomenuli
smo dva osnovna tipa kašlja (suh i produktivan), o kojima ovisi i eventualna
terapija: antitusik ili ekspektorans. Suhi, nekorisni kašalj treba ublažiti
primjenom antitusika jer iscrpljuje bolesnika i može biti opasan. Kod
produktivnog kašlja u dišnim putevima se stvara povećana količina sekreta pa se
primjenom ekspektoransa povećava vlažnost sekreta i olakšava njegovo
iskašljavanje. O tome koji lijek primijeniti kao lijek izbora, obavezno se
savjetujte sa svojim liječnikom, kao i u slučaju trajanja kašlja duže od 2-3
tjedna.
Evo nekoliko savjeta kako smiriti nelagodni kašalj:
- Topli napitci razrijediti će respiratornu sluz i omogućiti lakše
iskašljavanje te ublažiti grlobolju i olakšati disanje. Čaj s medom i topla
juha tradicionalna su pomoć pri kašlju.
- Ukoliko kašalj ometa miran san i iscrpljuje Vaš organizam spavajte na
povišenom.
- Ukoliko ste pušač, odmah prestanite pušiti jer dim cigarete djeluje
nadražujuće na dišne puteve i pojačava podražaj na kašalj.
- Izbjegavajte iritanse poput peludi, prašine, smoga i različitih kemijskih
isparavanja.
Piše: mr. ph. Mirna Radošević, Oktal Pharma
